Ulazim u obiteljsku kuću.
U Banjolama, pored marketa od Studenca.
Dočekuješ me, trčiš u zagrljaj, uzbuđena govoriš nešto što ne razumijem.
Iza tebe ugledam moje.
Majka je teško hodala, ali bila je zdrava.
Sa kata, vanjskim stubištem spušta se tvoja nona.
Nešto brunda, tek toliko da prigovori. Nešto kao: velika je kuća, tko će je održavati. Sve to košta...
Ti i ja sjeli smo u auto, i krenuli.
Putujemo obalom.
Ljeto je, i uhvatio nas je pljusak, negdje oko Senja.
Stali smo na benzinsku i pojeli hot-dogove.
Nebo je bilo tmurno, od kiše nismo vidjeli gotovo ništa.
Na krov od auta netko nam je naslagao pune kartone San Servola.
Ugledavši nas kako dolazimo, primijetio sam kako vozilo sa njihovim oznakama odlazi uz škripu guma.
Jedno za drugim, ljudi i obitelji su se sklanjali u automobile i odlazili.
Mi smo bili posljednji.
Na livadi je bilo štene.
Kiša ga nije brinula.
Poput krave, paslo je travu.
Gle ga kako je sladak – rekla si.
Uzeo sam ga u ruku.
I iskopao metar kvadratni zemlje sa travom, i stavio ih u naš auto.
Krenuli smo dalje, kiša je stala.