U posljednje dvije i pol godine pročitao sam stotinjak knjiga. Imao sam vremena. Nisam se previše naradio. Rastao sam se, nakon što mi je petnaestogodišnji sin prenoćio u zatvoru. Došao sam doma, rekao sinu i supruzi da odlazim. I otišao.
Čitao sam Bukowskog i H. Millera, čitao Dazaia, Keroucka i još štošta. Moravia mi je, nekako najdraži. Kratke priče. Nemam više koncentracije.
Pedesetak sam puta pomislio, poželio da se ubijem. Odao se kocki i alkoholu. Zajebao koga god sam stigao.
Stan uz more ostavio sam bivšoj supruzi i sinu. Otišao u podstanare, našao djevojku, 22 godine mlađu. Borili smo se - do prije dva, tri dana.
Doživio sam neslužbeni bankrot. Što je bilo moje, sad je od porezne uprave. Zaposlio sam se prije nepuna tri mjeseca. Izgubio deset kilograma. Auto stoji neregistriran na parkingu.
Uvijek kad sam u problemu, poželim se promijene. Obrijao sam prsa. I brkove i bradu. Kose ionako nemam. Sličim jajetu. Zubi su mi žuti, nokti zadebljani. Redovito odlazim na suđenja. Izgledi su mi bolji nego majci. Ona je imala moždani i dobila tumor. Dvije godine kemoterapije, i evo je na samrti.
Ja podstanarski stan nisam mogao više plaćati. Živim u majčinoj sobi. Ima jedan prozor, i bez obzira što do njega sunce ne dopire, toplinski je val i vruće je. Soba ima deset kvadrata i u nju sam nataložio svih 47 godina mojeg života. Kao ni u plućima, ni u sobi nema zraka. Samo sparina. Na stopalu imam žulj od hodanja.