U vrijeme kad ljudi traže svoje mjesto pod suncem, ja svoje mjesto nalazim u hladu. I evo me, ispod palme na obližnjoj plaži. Dok pijuckajući pivo iz boce, pišem neke nove tekstove, oko glave mi leti vinska mušica - sa revolverom, i buketom cvijeća u rukama. U suton joj čitam stihove izgubljenih pjesnika.
Kao klinac, odrastao sam u centru grada. Blizu mora, blizu života punim plućima. Na otvorenoj terasi preko puta zgrade svirao bi Mišo Kovač, ja bih u sobi na svojoj stereo Hi-Fi liniji marke Pioneer puštao Dead Kennedy'se. Stan je bio ogroman, i svaka od pet spavaćih soba bila je vrlo prostrana, opremljena bračnim krevetima i ventilatorima. Ležao bih ili u ritmu pjesme skakao po krevetu pokušavajući glavom doskočiti do stropnog ventilatora. Obožavao sam te „čudovišne strojeve”, uživao u njihovom zujanju, u toj distorziji zvuka Miše Kovača, Dead Kennedy'sa i ventilatora. Nije ni čudo da zapravo nikad nisam imao sluha ni ritma.
Danas taj stan izgleda potpuno drugačije. Između ostalog, novi vlasnici uzeli su mu i dušu – ventilatore brzopleto i nepromišljeno zamijenili klimatizacijskim uređajima. Ionako više nitko ne sluša Mišu ni Kennedy'se.
A osim nepotrebnog odricanja ventilatora, ljudi su se olako odrekli i šibica, i mirisa sumpora. A šibice su tako strastveno i stajliš oruđe. Ne možeš ne voljeti osobu koja koristi šibicu. Ili ventilator. Zar ne?
Upucaj me, ti najljepša vinska mušice...