U hladu stoljetnog stabla, tik do ulaza u bolnici, sjedi gospođica sa ogromnim sisama. Pedesetak joj je godina, i po profesiji je hipohondar i odbjegla nevjesta. Svima se osmjehuje i svakoga gleda direktno u oči. Otvorena je i pristupačna osoba, lako prikuplja muška poznanstva. I ništa više.
Njen radijus kretanja uglavnom je od njenog doma do bolnice, eventualno ostalih zdravstvenih ustanova. Primijeti li usamljenog muškarca, prići će mu kao da kupuje jagode. Nekoliko uvodnih riječi, i onda razgovor prebaci na bolesti. Priča o tome što je sve boli, kurtoazno pita za tvoje zdravstvene probleme, i od čega god da boluješ, od toga boluje i ona. Pritom te drsko gleda u oči, i ako ti pogled padne ispod njezinog vrata – postaje drskija i bezobraznija, i pretvara susret u pravu noćnu moru.
Ne pušta te da odeš, ne dopušta da ti pogled padne niže, i tek tada vidiš njezine nagrižene usnice i zube koji žute. Put koja sivi. Bore. U dugoj, kovrčavoj i crnoj kosi primat preuzimaju sijede vlasi. Dok slušaš njezine bolesti i sam postaješ hipohondar; i boli te kurac za njezine ogromne sise, i bole te uši od njezinog piskutavog glasa, i svrbe te oči od njezinog pogleda.
Kad napokon čuješ kako tvoje prezime po treći ili četvrti put ponavlja debela medicinska sestra, odjednom shvaćaš da je došao tvoj red i više ljude ne gledaš od vrata na niže. Ili još bolje, ne gledaš ih uopće.